Biografski podaci
Marija Bojović, rođena 1979. godine u Beogradu. Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, odsek slikarstvo, završila je 2003. godine u klasi profesora Jovana Sivačkog, kod koga je upisala i poslediplomske studije. Član je ULUS-a.
Izlagala je samostalno dva puta:
2004. godine - Izložba crteža, Galerija FLU, Beograd
2005. godine - Izložba crteža i slika, Galerija zadužbine Ilije M. Kolarca, Beograd
Izlagala na više kolektivnih izložbi.
Dobitnik je nagrade za portret "Đorđe Bosan" tokom studija.
O radovima
Moje interesovanje i rad su vezani za prošlost, tradiciju i znamenja koja ona nosi. Zanimaju me tajne starih majstora ali i senzacije koje su nosioci vremena u kojem danas postojimo, te sam želela da napravim izvestan spoj između starog i novog, da povežem ono što je na izgled neverovatno da stoji jedno kraj drugog, i u fizičkom, ali i u duhovnom smislu...
Veoma su mi se dopali, i oksnicu porterskog rada kojim se bavim čine fajumski portreti, te sam imala za ideju da naslikam portrete svojih rođaka, prijatelja i nekih poznatijih ličnosti po tom "obrascu"... Njihova zajednička spona je to što su pre svega meni važni svi ti ljudi, postoje u mojim mislima i vremenu u kome obitavam i zato sto ih ja peporučujem ovim činom oslikavanja, preporučujem ih nezaboravu-trajanju, kao što su na neki način i stari portetisti iz Fayuma činili sa ličnostima, tačnije likovima ljudi koje su portetisali i čijim umećem zapravo mi danas možemo da osetimo neprolaznost ili večnost vremena...
Druga i veoma važna tema koja me zanima jeste Ikonopis, vizantijska tekovina duhovne, crkvene umetnosti. Potičemo iz zemlje sa veoma snaznim uticajem istočno-pravoslavnog osećanja, koji je nažalost u prethodnim decenijama, prethodnog veka, bio ubijan, tačnije, politička klima koja se jedan, istorijski gledano, kraći vremenski period zadržala na našim prostorima, ali i u tom periodu je uspelo to bezbožnicko ustrojstvo da unese zaborav na neke važne postulate, koji dosežu do duboko čak i u staru eru...
Ikonopis je i istorijski proishodio iz fajumskih nadgrobnih slika, a meni je bio i dodatni podsticaj u smislu tehnološko-tehničkom, jer je to stari medijum slikarski koji se baštini na iskustvu, višestolećnom u manastirima, tim drevnim rasadnicima kulture, pismenosti i umetnosti..
Slikane su jajcanom temperom, prema obrascima srednjovekovnih monaha, velikih slikara-Ikonopisaca.
Ono što je moja ideja bila u izvesnim radovima jeste reminiscencija, podsećanje na to vreme, pa sam, autoportet kao lajt-motiv rada provukla kroz vremenske epohe.
Treća tema kojom se bavim, a takođe je povezana sa proslošću, iskonskim, jeste ideja da se u vremenu u kome postoji instant život kao načelo, pojavi nešto što radikalno preseca taj "trend" i zato sam se poslužila scenografijom i kostimima islamskih prostora, naravno, onako kako ih ja doživljavam, te zaogrtanje u široke marame i jednostavne tkanine, ostavljajući pri tom slobodno i za javnost vidljivo jedino lice, sa očima kao prozorima do duboko u dušu, pokušala sam da vratim neke poljuljane i iz ležista pomerene vrednosti, opet iskonske-veze između polova, suštinu života, šta zapravo sreća može da predstavlja za čoveka, da li je ona zaista u sticanju ovozemaljskih, materijalnih blaga, ili je zapravo sreća čoveka u onome što ga čini ispunjenim dok radi, a da pri tome druge ne ugrožava...
Takođe, zanima me vreme klasicizma, velikih majstora crtanja, kroz sva vremena uopšte, pa je kao inspiracija tim duhovnim blaženstvom nastala i slika, moja interpretacija Engrove princeze u plavoj haljini.